Ne znam da li zbog melodije koja se lako uvuče u uho, pa ostane prisutna po cijeli dan tu ili zbog toga što sam sam i sama žena, ali pjesma “Žene, žene” pokojnog Kemala Montena uvijek u meni izazove neki osjećaj ponosa, nostalgije, neku čudnu mješavinu osjećaja.
Piše: Zineta Mutapčić
Čini mi se kako sam starija sve više imam potrebu njegovati i voljeti tu svoju žensku stranu, iako sam se kao mlada djevojka znala žaliti zašto sam žensko, zašto moram proći kroz tu neugodu rasta grudi, mjesečnog ciklusa, ženske obaveze u kući, poroda i svega onog što žena”mora” i jeste.
Danas na sve to gledam kao blagoslov.
Transformacija djevojčice u djevojku, djevojke u ženu je zaista nešto posebno i svaka ženska osoba bi, po mom mišljenju, trebala biti ponosna na to. Jer potrebna je velika snaga i strpljenje da se iz gusjenice razvije leptir, ako me razumijete. Nekad mi bude žao što smo nekako pogrešno shvatile da se ljepota žene ogleda samo u nošenju odjeće po posljednjoj modi, nalakiranih noktiju, full šminke u po’ bijela dana, visoke štikle za svaku priliku… Da se razumijemo, volim vidjeti elegantno i s ukusom dotjeranu djevojku, ženu, ali mi se čini da smo danas previše napadno obučene, našminkane, glasne, vulgarne. Kao da na neki način pokušavamo na taj način da nadjačamo muški spol, da im nametnemo svoju volju, svoj bezobrazluk jer se drugačije ne može.
A može!
Staloženošću, osmijehom, lijepom riječi, skromnošću, sposobnosti da iz ničega napravi nešto. Stoljećima je žena bila potčinjavana, posebno u nedostatku obrazovanja, siromaštva koje je bračne drugove i roditelje nagonilo da se posvete preživljavanju na težak način i nije bilo vremena ni prostora da se ženi da prostora da pokaže svoje sposobnosti, da se mali dječaci, mladi momci od malena uče da poštuju nježnost, sposobnost žene. I žene su uspjele da se izjednače, da se izbore za svoja “prava”, za svoje mjesto u svijetu, ali kao da je sve više prisutno ponižavanje i zlostavljanje, kao da smo time što smo “priznate” došlo do ugrožavanja muškaraca i umanjenje njihovog značaja. A zapravo smo s razlogom stvoreni kao dva različita pola, jedan može nešto, a drugi ne može i obrnuto.
Baš zato da bismo zajedno stvarali čuda, njegovali ono najljepše i najbolje što su nam Bog i priroda podarili. Žena muškarčevu snagu, potrebu da zaštiti, sposobnost da se brine o njoj i porodici, a muškarac ženino strpljenje, razumijevanje, sposobnost da donese novi život na svijet. I trebalo bi da podrže jedno drugo u njihovim željama, nakanama, da uskoče jedno drugom kad jedna strana treba svojih 5 minuta slobode, mira, vremena za sebe. Nije muškarac ugrožen ako je žena školovanija i zarađuje više novca, niti žena ne doprinosi ako nema posao i “samo sjedi” kući. Oboje mogu donijeti doprinos na ovaj ili onaj način i voljela bih da to shvatimo i jedni i drugi, a ne da u slučaju “neostvarenja” na drugu stranu prenosimo svoje komplekse, mrzovolju i nezadovoljstvo.
Svjesna sam ja toga da su žene “primorane” danas da rade (a ustvari smo se same borile za mogućnost obrazovanja i zapošljavanja), brinu o djeci, kući, o muškarcu i njegovim potrebama i u svemu tome, vremenom zapuste sebe, pa u svemu tome idu iz ekstrema u ekstrem. Ili postanu nevidljive za svoje muškarce, djecu i ostatak okoline ili se nametnu na neki bezobrazan, bezukusan i vulgaran način.
Ali ja vjerujem da se može naći zlatna sredina ako nas počnu učiti da možemo i moramo podjednako biti uključeni u sve ono što nosi zajednički život. Jer samo tako možemo napraviti balans i ne izgubiti sebe, a stvoriti nove vrijednosti. Barem danas imamo više mogućnosti i prostora da se tome naučimo.
